Štraseri

     Jednom je jedan pisac, Veliki, pisao o Ratu i Miru.Svoje je retke posvetio onima koji su ga razumjeli i vječitom ljudskom Nemiru. Onom koji nikad ne spava i koji se ne miri – ni kad mu kažu »bravo«, ni kad mu kažu »hvala«. I kojem ne treba znamenje – za hrabrost ili za ludost, posve je svejedno…Jer samo je jedna Istina s kojom se Nemir miri: onom koja jedina i točno priznaje – što je i kako je TO, zapravo, bilo…Pisati o ratu nije lako. Bar ne ratnicima. Puno je lakše o ratu pisati onima koji su ga proživjeli i ratne strategije vodili iz svojih (ipak) sigurnih podruma, i koji su činovima zveckali iz toplih, najdebljih pozadina. Najteže je o ratu pričati, a kamoli tek to papiru i »drugima« povjeriti, onima koji su ga, u blatu prvih linija, jedva preživjeli. Ispričati jedan rat, ili bar ono njegovo najvažnije, prvo poglavlje… I sve to bez gorčine i bez samohvale. I onda ga, poslije svega, nazvati kratko i bezlično – DIDASKALIJE.

     A DIDASKALIJE su pisali ljudi, njih nikad više od četrdesetak, najčudnijih dobnih, socijalnih i profesionalnih biografija, kojima s prvim zračnim uzbunama u Zagrebu (a i puno prije toga) nije trebalo zvono na vratima i oštar poziv na spavanju: »Mobilizacija!« da bi svoj Ne-i-mir na ZG-asfaltu odmah, u prvoj sekundi prvog poluvremena, zamijenili blatom Zapadne Slavonije. Štraseri su »doštrasali« sâmi, sa svojih vugleca i kvartova uokolo, opet i napokon – dobre stare Zvonimirove ulice, i puna srca zagazili u staru i poderanu čizmu (njihov kasniji ratni amblem), te poput pravih starih mačora-skitnica (neki su od njih bili prestari čak i za vojnu evidenciju!) odskitali duž hrvatskih bojišta – u Nepoznato.Jedan od njih, doduše ne prestar za mnoštva nagrada i priznanja kojima je okrunjen njegov dugogodišnji rad uglednog hrvatskog ilustratora i strip-crtača – RADOVAN DOMAGOJ DEVLIĆ, ali zato (zbog ozljede noge i nestašluka iz mlaðih dana) isprva ne baš previčan vojevanju, bio je najodlučniji da ove stranice ipak doðu do očiju i s(a)vjesti »drugih ljudi«. Nošen čistim hrvatskim obrazom i srcem istinskog domoljuba koji svoj život sažimlje u tri točke – ‘71., ‘81. i ‘91. – Devlić poslije Banove Jaruge, Novog Grabovca, Trokuta, Kričke, Subocke, Čaglića i tko zna kojih još sve ne neprijateljskih uporišta, te poslije raspuštanja njihove male dragovoljačke postrojbe pri 100. zagrebačkoj brigadi (dio ih se tog 4. srpnja 1992. priključio 144. brigadi HV, a dio se vratio svojim obiteljima, svojoj djeci i svom poslu) počinje »zvocati Macu, Danku, Borisu i ostalim svojim suborcima da ožive sjećanja. U ime onih koji izlaženje ovih DIDASKALIJA, na žalost, nisu dočekali.

     Stoga ovo nije knjiga, nije ni monografija, a još manje tipična »new-wave« ratna monografija (kakve su se, na žalost, već počele pojavljivati). To je štivo posve drukčije: niz izvornih pričica ispričanih još izvornijim jezikom i umom »običnih« hrvatskih ratnika (a ne zapovjednika!), niz iskrenih priznanja o dogaðajima, strahovima, radostima i tugama hrvatskih boraca-dragovoljaca s početka hrvatskog domovinskog rata i svega što je prethodilo današnjoj osposobljenosti hrvatske vojske da zbaci svaku agresiju – kako oružanu, tako i moralnu, ma s koje strane ona dolazila… To je poštena knjiga o poštenju malog hrvatskog čovjeka koji se, bez obzira što mu pisalo u prefiksu imena, neće promijeniti ni kad sve, napokon, završi.

     A da je tome tako, jamči i još jedan tipičan »štraserski« zavjet: Štraseri, naime, poslije izlaženja ove knjige opet oblače svoju »staru čizmu«, i poslije godine predaha vraćaju se u pripomoć konačnoj završnici hrvatske ratne epopeje. Kuda? Bilo gdje, gdje su potrebni.

     I zato su nam ove DIDASKALIJE još milije. A dotad, do konačnog povratka Štrasera i, možda, njihovih DIDASKALIJA II. – ostavljaju čitateljima da se bez grižnje savjesti zabavljaju s ovim prvim, didaskalijama jedne Istine, dok cjelokupan prihod od prodaje – i to bez ostatka – ostavljaju onima kojima je najpotrebniji: djeci poginulih i obiteljima Hrvatskih vojnih invalida domovinskog rata.Štraseri, hvala, i – sretno!

 

Nevenka Mikac, novinarka

Zagreb, 1993.